Gotovo da nema doma u BiH u kojem se nije pogledala barem jedna epizoda prve serije snimljene nakon rata u BiH “Viza za budućnost”, ili sitcoma “Lud, zbunjen, normalan”. U obje je bh. glumac Mirvad Kurić ostavio trag. Generacije koje su odrastale uz ove naslove i danas pamte komične situacije u kojima se znao naći jedan od njegovih televizijskih likova – Rile, a kasnije i Mariofil.
Osim na televiziji i filmu, Kurić je glumački opus zaokružio i na daskama koje život znače, igrajući neke od najznačajnijih naslova kako domaće tako i svjetske literature. “Rodoljupci”, “Legenda o Ali-paši”, “Ožalošćena porodica”…, samo su neke od predstava koje je prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo upisao u svoj radni CV. Kada se ugase kamere i spuste zavjese, Mirvad skida odijela svojih likova i postaje porodični čovjek posvećen supruzi Zlati, kćerki Aji i sinu Aldenu.
Kako izgleda jedan slobodan dan čovjeka od milion obaveza, imali smo priliku vidjeti prošle nedjelje. S porodicom Kurić proveli smo ugodno popodne, dok nam je Mirvad istovremeno otvorio karte na sto i iskreno i s mnogo duha govorio o svojoj porodici, glumačkom pozivu, ali se prisjetio i nekih anegdota s početka karijere kao i prvog zarađenog novca.
Brojne obaveze neminovno donose i propuštene trenutke s porodicom. No, kada ste na okupu, kao danas, naprimjer, postoje li neki rituali, nešto u čemu posebno uživate u slobodno vrijeme?
– Podrška supruge i cijele porodice mi je jako bitna. Od krucijalnog značaja je kada vam vrlo bliska osoba, član porodice, životni saputnik pruža podršku u svemu što radite. U startu smo se dogovorili kako ćemo dalje kroz život, na koji način, te koje obaveze ja na sebe preuzimam, koje obaveze preuzima supruga. Kada sam radio u pozorištu, dešavalo se da izbivam iz kuće po 12 sati, u prirodi čovjeka je da voli izazove, pa kada sam ostanem, često poželim da sam kući, okružen porodicom i dječijim osmijehom…, ali, Bože moj, preuzmem obaveze koje imam i radim.
Slobodnog vremena i nemam mnogo, ali kada ga imam onda ga volim kvalitetno provesti s porodicom, idemo na izlete, družimo se kući uz mnogo zezancije, smijeha i prije svega priče.
Igrali ste u sva tri medija, pozorištu, televiziji i filmu, ali široke narodne mase Vas najviše pamte po ulogama u „Vizi za budućnost“, a kasnije i „Lud, zbunjen, normalan“. Jeste li se bojali sudbine da ćete ostati Rile ili neki drugi lik koji ste igrali?
– Da li se Čkalja ikada bojao da ga zovu Čkalja (smijeh)? Mnogi i ne znaju koje je njegovo pravo ime. U principu, vrlo je malo glumaca koji dobiju nadimak po ulozi koju su radili. Kad su me prvi put na ulici prozvali Rile, doživio sam malu vrstu neugodnosti. Ispričao sam to svom profesoru, na šta mi je odgovorio: „Mali, nemoj previše da se uzdigneš, ali vrlo je malo glamaca i rijetki su oni koji dobiju takav status“. Gora bi bila varijanta da sam igrao toliko, radio, a da sav moj rad ostane nezapažen, te da mi čak ni ime ne znaju. To je, ipak, davno bilo, od “Vize” je prošlo 18 godina, što govori o upečatljivosti uloge koju sam igrao. Do kraja života će me zvati tako. Ne smeta mi, naprotiv. Drago mi je. Smatram to privilegijom za glumca.
Sa suprugom Zlatom imate kćerku, kojim životnim vrijednostima je želite naučiti?
– Istim onim kojima sam ja kroz život išao. Trud, rad, samopouzdanje, moral. Sve u životu možeš postići ako si uporan i ako imaš veliku želju za tim. Imate osoba koje doslovno preko mrtvih idu do cilja, ali želim da joj usadim da čestitošću, trudom i zalaganjem može postići mnogo toga. Potičem je da razmišlja i donosi svoje stavove, a mi smo tu da pratimo i korigujemo je ukoliko vidimo da treba. U startu djecu treba učiti da misle svojom glavom.
Izgradili ste sjajan odnos i sa Zlatinim sinom Aldenom. Koliko se vaš stariji sin ponaša zaštitnički prema svojoj mlađoj sestri?
– Alden ima 21, a Aja pet godina. On se ponaša fenomenalno prema njoj. Mi uopće nemamo pristup u tu njihovu ljubav, oni se najbolje razumiju između sebe. Njoj je sve u bratu, a njemu je sve u sestri. Uz nas, Aja je dobila zaštitnika za cijeli život.
Čemu se radujete? Novom poslu, novim satima sa starim prijateljima, satima sa samim sobom…?
– Čovjek u svemu nađe ili pokušava pronaći radost, da bi funkcionisao. Kad je najteže u životu, treba napraviti momente koji su i prijatni. S vremenom i iskustvom čovjek se mora naučiti i istrenirati da brzo razmišlja i brzo donosi odluke, i u svemu tome što radi da nađe tračak te radosti.
Prkosite poraznim statistikama prema kojima brak puca i prije nego što se otplate krediti za vjenčanje. Šta je, uz ljubav i poštivanje partnera, još ključno da bi jedna zajednica trajala?
– Najbitnije je razumijevanje. Da razumijete partnerove potrebe, da razgovorom rješavate probleme s kojima se suočavate. Tamo gdje nema razgovora, pa čak i nesuglasica koje trebate ispraviti, i gdje nemate kome da se povjerite, tu nastaju veliki problemi. Prva osoba kojoj bi trebalo da povjerite probleme bilo kakve prirode jeste vaš partner.
Kako ste zaradili svoj prvi novac? I kakvi su uopće bili Vaši glumački počeci?
– Prvi novac od glume sam zaradio na kraju prve godine Akademije. Imali smo ispitne predstave. Moja klasa je radila četiri-pet jednočinki. U to vrijeme glumcima se do treće godine nije davalo da glume, ništa nije moglo bez dozvole profesora. Mi smo ispit dobro odradili i kao nagradu smo dobili dozvolu da predstavu možemo izvoditi u javnosti. Profesor je mislio da ćemo mi to igrati u pozorištu, ali ne, mi smo zaredali i igrali po restoranima, kafanama, na trgovima, na moru i po hotelima i zaradili finog novca. Tada smo prvi put osjetili kako se, zapravo, od glume može živjeti i šta znači privući pažnju gledatelja.
Na čijim filmovima, muzici i literaturi ste odrasli?
– Nikada nisam pretjerano gledao filmove, čak i ono što ja radim. Kad gledam neki film, onda samo primjećujem eventualne greške. I na filmovima na kojima sam ja radio primijetim stvari koje rijetko ko primijeti. Pogledam premijeru i ne gledam više. Kad je riječ o literaturi, svi smo odrasli na lektirama, a poslije kroz život me okupirao Bukowski. Od muzike su se najviše izdvojile grupe “Disciplina kičme”, “Partibrejkersi”, Joe Cocker. Sve što je iskakalo i imalo svoj stav me privlačilo.
Jeste li uvijek željeli biti glumac?
– Nisam. Dugo sam se bavio muzikom i ona mi je bila preokupacija. Završio sam nižu muzičku, potom srednju muzičku školu, upisao Muzičku akademiju i glumu uporedo. Nisam mogao oboje, pa sam ostavio muziku i posvetio se glumi. Gluma je došla tako jer je jedan moj prijatelje želio da se upiše i polaže prijemni. Otišli smo zajedno i radili smo monologe i ispostavi se na kraju da od nekih 500 kandidata nas osmero bude primljeno, a prijatelj koji me pozvao da idemo zajedno nije bio primljen. I dan-danas u šali mi zna reći da sam mu zauzeo mjesto.
Šta radite da očuvate svoje psiho-fizičko zdravlje?
– Nekada se svi zapitamo da li smo uopće psiho-fizički zdravi (smijeh). Nemam neki recept, niti definiciju. Mislim da je jedini način i uspjeh da u svemu što radite nalazite ljepotu, sve suprotno je patnja. Pristalica sam one stare poslovice da sve što vam se desi u životu, desilo se s razlogom. Na početku vam možda izgleda da nije dobro ili pozitivno, s vremenom se ispostavi da je baš tako trebalo i da se desi. Ljudsko biće je sklono krtikovanju nečega, sagledavanju i osjeti štetnu posljedicu u startu, a nikada nije svjestan da li je to što je štetno, vjerovatno, za nešto dobro. Samo što prije shvatite i razmislite, prije dobijete odgovor.
Izvor: Magazin Azra
