Nakon što sam jučer postavio više preciznih pitanja Draganu Mektiću (o tome šta je sa “dilovanjem” droge supruge direktora OSA-e, porocima “male Jasmine”, kupovini njenog mega stana i drugim porocima, šta je sa njegovom optuženičkom klupom i tome da postoje tvrdnje da za 4.000 KM godinama radi kao saradnik OSA-e), isti je providno pobjegao od odgovora i polemike.
Ukratko, u par redaka nepismenog odgovora me ponovo, što bi valjda za mene trebalo biti uvredljivo i iritirajuće, nazvao “migrantom” i čovjekom iz Gusinja.
Umjesto razmjene eksponiranih činjenica o njemu i njegovim medijsko-političkim mentorima, došli smo do toga da nas pripadnik genocidne vojske RS, lažljivi političar koji se prizemno udvara Sarajevu i Bošnjacima, a, istovremeno, ne priznaje genocid u Srebrenici, usred nekada okupiranog i porušenog Sarajeva, koji smo zajedničkom šehidskom krvlju odbranili od njegove vojske, bez imalo srama sada dijeli na podobne i nepodobne Bošnjake.
Ipak, da se podsjetimo i toga, njegova vojska i njegova stranka SDS, sa osuđenim ratnim zločincima i koljačima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na čelu, uopće nas nisu dijelili.
Naprotiv, zajednički su nas, nemilice i srednjevjekovno ostrašćeni, brutalno ubijali, tukli, silovali i držali u logorima i pod okupacijom.
Od političara koji je medijima u RS-u davao ratničke i duboko antibošnjačke izjave tipa “da živi za dan kada će lično uhapsiti sina Alije Izetbegovića zbog ratnih zločina nad Srbima” – Mektić se, iz razloga koji krije, pretvorio u dvorsku slugu Osmana Mehmedagića i njegovog dinastičkog šefa.
Zaista, moram se javno upitati, kako sam ja to za Mektića ili Bakirovo propalo glasilo “Slobodna Bosna” migrant, a Sebija Izetbegović, koja je, baš kao i ja, rođena u Crnoj Gori, nikako nije?
Ali, to je već ozbiljna unutarbošnjačka tema.
U njoj, doušnicima, negatorima genocida i “dodavačima” ksenofobičnih lopti, nema mjesta.
