Predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić na društvenim mrežama objavio je status u kojem komentira odluku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da posjeti Kosovo, koje naša zemlja nije priznala. Radončić navodi detalje iz svoje profesionalne biografije vezane za Kosovo i retroaktivnu hrabrost pojedinaca.
Status prenosimo u cijelosti:
– Kao novinar čuvenog zagrebačkog sedmičnika “Danas” u periodu od 1988. i sve do opsade Sarajeva i angažiranja u Armiji RBiH 1992. godine, objavio sam više od stotinu reportaža, intervjua i analiza o tome kako policija i vojska balkanskog krvnika Slobodana Miloševića vrši najstrašniju torturu nad Albancima na Kosovu.
Također, bio sam jedini svjetski novinar koji je uspio da objavi intervju sa Azemom Vlasijem, iz teškog zatvora u koji ga je godinu dana bio utamničio lično ratni zločinac Milošević.
Zbog tekstova poput “Kosovski drvored smrti” i sličnih, bio sam i predmetom brojnih KOS-ovskih i policijskih pratnji, obrada i tužbi u bivšoj Jugoslaviji.
Dodatno i za tadašnji Beograd neoprostivo, 1990. godine sam objavio bestseller – biografiju (u izdanju “Danasa”, knjiga je štampana u Veneciji, jer niko nije smio to da uradi u bivšoj Jugoslaviji) o tadašnjem najpoznatijem evropskom zatvoreniku Ademu Demaćiju.
Naslov knjige je “10.000 dana robije”, po kojoj je kasnije snimljen i jedan film, a knjiga je nastala tako što je Demaći u zatvoru čitao moje tekstove i zatražio od redakcije da upravo ja napišem knjigu o njemu.
Tiskana je u nevjerovatnih 100.000 primjeraka, a prodajna cijena po komadu je iznosila 29 njemačkih maraka.
Riječ je o Albancu koji je u Titovim zatvorima proveo čak 30 (trideset!) godina zbog borbe za Republiku Kosovo.
Rijetki primjerak te knjige i danas rado posudim važnim ljudima na čitanje.
Ipak, zašto sve ovo pišem?
Samo zbog zaista populističke odluke Željka Komšića da posjeti Kosovo.
Jer, dok sam u vrijeme, kada su mnogi kukavički šutjeli, hrabro i usamljeno izvještavao sa lica mjesta o tome kako se teroriše nesretni albanski narod, mjesecima drži pod policijskim satom, ubijaju djeca i studenti, danas bi neki da budu retroaktivni junaci i predizborno jeftino ubiru glasove Bošnjaka.
Kao ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, iako sam imao pozive svojih uglednih kosovskih prijatelja, nikada nisam ni razmišljao o tome da odem ni u privatnu posjetu, poštujući činjenicu da naša zemlja nije priznala Kosovo.
Svu, pa i policijsku saradnju smo radili isključivo uz pomoć međunarodnih posrednika.
Odlukom da ode u posjetu Kosovu, Željko Komšić, kao član Predsjedništva BiH, ne pomaže nikome. Zvanična politika jedne države obavezujuća je za svakoga njenog funkcionera – neovisno što osobno mislimo o tome – a naročito za šefa te države!
Usto, ne postoji realna šansa da zbog specifičnih unutrašnjih procedura i prava veta srpskih političara, naša zemlja uskoro prizna Kosovo.
Kome onda pomaže Komšić?
Pa, možda sebi i Miloradu Dodiku, kojem na ovaj način dodaje gorivo za njegovu secesionističku politiku.
Komšić sigurno ne pomaže ni Bosni i Hercegovini, ni Albancima, pa ni Bošnjacima, koji ga biraju ili Hrvatima iz BiH, koji ga ne priznaju kao svog predstavnika.
Mislim da sa mojom biografijom od prije 30-ak godina vezanom za narod Kosova, to Komšiću zaista mogu i moram javno reći.
