Nije tajna da je Jasna Duraković jedna od omiljenih profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Svoje studente želi učiniti konkurentnim na tržištu rada, zbog čega im nastoji pružiti i znanje koje se ne može naći u redovnoj literaturi. “Profesori su postali administrativni radnici i to je temeljni nedostatak visokog obrazovanje”, kaže nam dok nas uvodi u svoj radni prostor. Okružena knjigama i ispitnim testovima, ovdje Jasna pravi plan za što kvalitetnije predavanje.
– Novim zakonskim rješenjima donesena su pravila koja se najmanje tiču kvaliteta u nastavi. Imamo prenormiranost, puku politizaciju i birokratizaciju kompletnog obrazovnog sistema. Sve je svedeno na ispunjavanje formulara, te na ocjenjivanje studenata na način da u jako kratkom roku morate završiti taj posao, u suprotnom snosite sankcije. Sve to je svojevrstan udar na autonomiju profesora i kvalitet nastave, a samim tim i znanja.
Mnogo veće privilegije su date studentima, a akademskim radnicima su, prema mom mišljenju, oduzeta prava. Akademska zajednica mora imati mnogo veće nadležnosti i pravo da izvodi nastavu onako kako misli da treba, a ne da to uređuje Ministarstvo za obrazovanje. Prednosti su da je omogućen brži i lakši pristup studentima, imamo razmjenu podataka i dolazi do integracije Univerziteta, što je potrebno radi zaštite imovine i boljeg protoka finansiranja. No, nedostaci isplivavaju iznad prednosti i zato je stanje u visokom obrazovanju ovakvo kakvo jeste – kaže ona dok sjeda za svoj sto.
Pedagoški rad
Pedagoški rad nije jedina oblast u kojoj ova harizmatiča žena pruža svoj maksimum. Majčinstvo je uloga u koju je utkala cijelu sebe, i često zna reći kako je i otac i majka svom sinu Nijazu. Šestogodišnji dječak ime je dobio po djedu, Jasninom ocu, od kojeg je usvojila mnoga znanja i savjete, između ostalog, i kako uvijek treba govoriti istinu i biti na strani ljudskih prava.
– To je ono što mi je otac ostavio u amanet, kao i majka. Moja majka je bila profesorica jezika i književnosti, a njen otac je bio dugo godina političar i diplomata- govori ona i sjeća se djetinjstva provedenog u Sarajevu.
– Djetinjstvo pamtim kao izuzetno bezbrižno i ispunjeno dragim ljudima i finim događajima. Rano djetinjstvo, do neke sedme ili osme godine, pamtim po tome što sam mnogo vremena provodila s ocem.
Pamtim i trenutke kada je rođena moja mlađa sestra i to kako sam često bila ljubomorna na nju, jer sam navikla da je sva pažnja posvećena meni, a sedam godina sam starija. Većinu djetinjstva, prije nesretnog rata, pamtim po dobrom i po igri, bezbrižnosti i činjenici da su me roditelji držali kao malo vode na dlanu.
To su bila mnogo, neću reći bolja vremena, nego bolji ljudi. Ljudi su bili opušteniji i solidarniji jedni prema drugima, a danas imate vrijeme koje je potpuno izmijenjeno i jednom sam čula citat: „Bilo je i gorih vremena, ali nikad gorih ljudi“. Sve je bazirano na interesu. Ta neka ljepša vremena mi nedostaju i moje i sva naša djeca ne odrastaju u takvom okruženju – govori ona.
Kada završi sve svoje poslovne obaveze, Jasna je, kao i svaka druga žena, okružena porodicom i prijateljima. Kao majka vrlo vodi računa da sa svojim sinom provodi što kvalitetnije vrijeme.
– Sa sinom gradim iskren i otvoren, te prijateljski odnos, kakav sam ja imala s ocem, a imam i s majkom. Smatram da bez toga nisam položila ispit u roditeljstvu, jer je to za mene temelj. Od najranije dobi s njim razgovaram otvoreno, ne krijemo ništa i jedno drugom ni o čemu ne lažemo. Mislim da ću mu sutra, ako Bog da, zaista moći pomoći samo ako mi govori istinu i iskreno.
Nastojim da što više kvalitetnog vremena provedemo zajedno. To je za mene uzoran roditelj i mislim da roditelji često zanemare djecu na način da ih „šutnu“ pred televizor ili tablet. Moramo se baviti svojom djecom da bismo imali rezultate i da bismo kupili plodove, jer su djeca najvrjednija investicija – kaže ona i otkriva nam čime je sin u svom odrastanju najviše oduševljava?
– Svojom druželjubljivošću i komunikativnošću. Uvijek kažem da su današnja djeca mnogo zrelija, čini mi se, nego što smo mi bili u tim godinama. Valjda je i to refleksija dostupnosti, tehnologije i viška informacija. Mi nismo mnogo znali niti nas je zanimalo. Često me iznenadi s nekim izjavama koje su primjerenije odraslom čovjeku nego djetetu od nepunih sedam godina. Nijaz je vrlo iskren dječak, uvijek je nasmijan i hvala Bogu ima tu neku prirodu koja je puna energije. Drago mi je da posjeduje i tu neku milostivost, jer je to produkt mene. Kroz njega vidim sebe – kaže Jasna.
Nijaz je ove godine krenuo u prvi razred, pa je Jasna, kao i mnoge mame, prvi školski dan dočekala i ispratila emotivno i s mnogo roditeljske strepnje.
– Meni je to mnogo teže palo nego njemu, jer on nije bio svjestan gdje ide i šta će tamo raditi. Mislio je da je to malo drugačije od vrtića. Priznajem da nisam te noći spavala, jer me uhvatila trema pred nastup, a pustila sam i suzu kad su ih prozivali i kada sam ih vidjela na pozorici. To vam je ono: „Evo vidite, sad vam je dijete odraslo“. Naravno da je to ogromna radost, ali istovremeno osjećate i tugu jer vidite koliko brzo raste – objašnjava ona.
Prvi dan škole
U jednom od svojih ranijih intervjua za naš magazin Jasna je rekla da je svom sinu i otac i majka. Ta „dvojna“ uloga donosi odgovornost i izazove na koje ona zna kako da odgovori.
– Jeste teško. Ja jesam samohrana majka, ali nisam jedina. Mnogo je žena koje su u istoj, a vjerovatno i daleko goroj situaciji od mene, jer nemaju materijalne uslove da djeci obezbijede normalnu egzistenciju. To je ono što mene motivira da pomažem ženama. Moje dijete je moja motivacija, jer znam da sam njemu najpotrebnija. On odrasta bez oca i ja moram da shvatim, a i shvatila sam na vrijeme da sam mu ja jedini autoritet i naš odnos temeljim na tome da sam mu roditelj, dakle i otac i majka.
On to poštuje i sluša me. Naravno, i ja njemu dajem sve od sebe i našli smo fin tempo života koji je baziran na tome da u moru svakodnevnih obaveza pronađem vrijeme da se njemu posvetim. To vrijeme provodimo na najkvalitetniji mogući način.
Pričamo o svemu i usmjeravam ga tako da zna da se ne treba osjećati ružno ili loše zbog toga što mu otac nije trenutno uz njega.
Mi u obrazovnom sistemu imamo jednoobrazni pristup i učitelji često djeci nameću to kako porodica treba da izgleda, a ja pokušavam da mu razbijem iluziju o tome, jer sve je porodica.
Postoji mnogo jednoroditeljskih porodica – kaže Jasna, koja je pronašla recept kako da bez velikih poteškoća balansira poslovne i majčinske obaveze.
– Majka mi je najveća podrška, a zatim i moja sestra. Zaista bez majke ne bih mogla obavljati sve što obavljam i zbog toga uvijek kažem da iza svake uspješne žene stoji majka koja čuva dijete. Mogu samo Bogu zahvaliti što imam majku koja je u penziji i koja ima vremena, jer se najsigurnije osjećam kad znam da je on s njom i da je zbrinut.
Kad je o obavezama riječ, takve sam prirode da ne znam da sjedim i ne sjećam se da li sam u životu ikad rekla da mi je dosadno, jer se uvijek kada to i pomislim uhvatim nekog posla. Energija sam koja uvijek trči i radi, a mislim da najbolje funkcioniram kad sam pod stresom.
To je nešto na šta je moje dijete naviklo i to je naš životni tempo i stil življenja. Mislim da bi mu bilo čudno da nešto promijenim, jer smo stekli takve navike i super funkcioniramo u „blagom haosu“ – govori Jasna.
