Mnogo činjenica govori da će nadolazeća izborna kampanja u Bosni i Hercegovini biti po mnogo čemu unikatna, a izborni rezultati teško predvidivi. Ni na jednim bosanskohercegovačkim izborima u 21. vijeku, politička scena nije bila ovoliko usitnjena, s ovako mnogo političkih stranaka koje će preći izborni prag i predsjedničkih kandidata među kojima će procentualna razlika u izbornom rezultatu biti jednocifrena. Velika gužva na izbornim listićima, neobično velika disperzija glasova na veliki broj stranaka, posebno u Federaciji BiH, te utrka za člana Predsjedništva u kojoj se najmanje sedam kandidata nadaju pobjedi, a samo tri to će zaista i postići, neminovno traži ozbiljnu i temeljitu analizu ambijenta, mogućnosti, preduvjeta i realnih ishoda oktobarskih izbora.
Promjena na bošnjačkoj političkoj sceni
Prva važna karakteristika ovogodišnjih izbora jesu interesantna dešavanja na tzv. bošnjačkoj političkoj sceni gdje je vidljivo nekoliko trendova koji će značajno odrediti tok kampanje i rezultate izbora. Iz nekada monolitne, nezaobilazne i uvijek vladajuće SDA u posljednjih godinu dana izdvojile su se tri frakcije od kojih su nastale tri manje stranke PDA, Nezavisni blok (NB) i Narod i pravda (NiP). Iako će ove tri stranke bez sumnje ostati patuljaste stranke kantonalnog dometa, vrlo vjerovatno će PDA u Tuzlanskom, NB u Zeničko-dobojskom i manje u Unsko-sanskom, te NiP u Sarajevskom kantonu ostvariti rezultat koji će im donijeti po nekoliko mandata u kantonalnim skupštinama (i moguće po jedan do dva mandata za federalni parlament). Analiza migracija glasača među strankama pokazuje da su većina glasača ovih novih stranaka nekadašnji članovi ili simpatizeri SDA. Postoje osnovane sumnje da Šepić, Kasumović i Konaković fingiranim sukobom sa SDA ustvari imaju zadatak sprječiti da značajan broj razočaranih, bivših simpatizera SDA, posebno onih umjerenih i bližih centru, svoj glas na ovim izborima daju nekoj drugoj stranci koja nema personalne i interesne veze sa SDA, npr. SBB-u ili SDP-u. Glasanjem za Šepića, Kasumovića ili Konakovića, glasovi ostaju u interesnom krugu SDA i prave preduslov za postizborni blok SDA-NiP-NB koji bi im osigurao bolju pregovaračku poziciju i veću vjerovatnoću učešća u vlasti. To bi značilo kontinuitet vladavine SDA u ovim kantonima, što je prvi preduslov učešća ovih stranaka u vlasti na višim nivoima. Drugačije rečeno, svaki glas za Konakovića ili Šepića i njihove stranke indirektno je glas za SDA, a direktno znači umanjivanje potencijala suprotstavljenih stranaka (SBB, SDP,…) koje širokim blokom mogu isključiti ili minimizirati ulogu SDA i njenih derivata u periodu 2018 – 2022. S druge strane, PDA Mirsada Kukića, zbog potpuno druge prirode njegovog razlaza i odnosa s vrhom SDA, snažnije glasačke baze u Tuzlanskom kantonu, uloge trenutno vodeće vladajuće stranke u tom kantonu, te šireg koalicionog kapaciteta, može očekivati da izborni rezultat koji će značiti migraciju preko dvadeset hiljada glasova SDA u PDA, što bi moglo donijeti čak i jedan mandat u državnom, minimalno dva u federalnom i najmanje četiri u kantonalnom parlamentu. U slučaju ovakvog rezultata PDA u ovom kantonu, uz očekivani rezultat SDP-a i SBB-a od po približno 19 posto (ili najmanje po sedam kantonalnih mandata) to bi moglo značiti nešto drugačiju, ali vrlo vjerovatno skupštinsku većinu i vladu bez SDA. Ukoliko se u ovom najvećem kantonu vlast bude pravila bez SDA, slično se može očekivati i u Sarajevskom kantonu, što bi u velikoj mjeri odredilo odnos snaga u Domu naroda Federalnog parlamenta. Značajna promjena odnosa snaga može se očekivati i u USK, gdje će SDA i DF imati značajan gubitak mandata, sa 14 mjesta 2014, na maksimalno deset, primarno zbog loših rezultata kantonalne vlasti, migrantske krize i saradnje s „abdićevcima“. U BPK se može očekivati ukrupnjivanje skupštinske scene i jačanje većih stranaka. Protekli četverogodišnji period pokazao se kao do sada neviđena politička pijaca, u kojoj je 9 subjekata sa jednim ili dva mandata ucjenama, trgovinom, sitnim i ličnim interesima zarobilo funkcioniranje zakonodavne i izvršne vlasti, zbog nemogućnosti da se okupi stabilna skupštinska većina. Sve promjene po kantonima odrazit će se drastično i na raspored snaga na federalnom nivou.
Uz očekivanu relativnu nadmoć u Predstavničkom domu oko bloka SBB+SDP+manje stranke (minimalno 45 posto mjesta), bio bi određen i sastav buduće parlamentarne većine na nivou Federcije BiH i formiranje izvršne vlasti. Posredno, ovaj rasplet odrediće i raspodjelu vlasti na nivou BiH. Nesporno je da će najveći gubitnik nadolazećih izbora biti SDA kojoj će se desiti brodolom sličan SDP-ovom nakon izbora 2014. godine. Od 275 hiljada glasova ili 28 posto osvojenih 2014., četiri godine kasnije SDA će teško dobaciti i do 190 hiljada ili 19 posto, što bi bio najveći pad ove stranke u posljednjih 15 godina.
Sve procjene i referentna istraživanja slažu se u nalazu da SDA ostaje bez minimalno 70 hiljada glasova ili oko 7 posto, što znači gubitak bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, najmanje 3 državna, 8 federalnih, te oko 20 kantonalnih zastupnika, uz istovremen gubitke poslanika u manjem bh. entitetu, kao i bošnjačkog potpredsjednika RS-a. Ovakav izborni fijasko vjerovatno će nakon izbora dovesti do daljnjeg urušavanja ove stranke, odliva već osvojenih parlamentarnih mandata, formiranja novih interesnih frakcija, sve do pokušaja unutrašnjeg puča i kongresne revolucije.
Dominacija HDZ-a i neizvjesnost u RS-u
Neizostavni faktor jeste svakako HDZ BiH, koji prema trenutnom raspoloženju birača, ostvaruje približno isti rezultat kao 2014. (oko 12 posto ili do 130 hiljada glasova) što ovu stranku, zbog uloge u Domu naroda, svrstava u vladajući paket bez obzira na konačni rasplet među većim sarajevskim strankama. Oponirajuće stranke s hrvatskim predznakom u zbiru mogu dobaciti do maksimalno 70 hiljada glasova, što će teško biti dovoljno za kvalificiranu i matematički moguću alternativu HDZ-u.
Politička scena u entitetu RS je gotovo bipolarna, a izborni okršaj svodit će se na plebiscitarno izjašnjavanje pristalica režima Milorada Dodika i oponenata okupljenih oko SDS-a. Manje vidljiva, ali vrlo važna borba odvijat će se za bošnjačke glasove za člana Predsjedništva iz RS koji vrlo vjerovatno mogu presuditi da li će to biti Dodik ili Ivanić, jer je potencijalna razlika među njima ispod 30 hiljada glasova. Svježi šovinistički Dodikovi ispadi protiv ezana, stalno relativiziranje haških presuda i utvrđenog srebreničkog genocida, veličanje ratnih zločinaca, referendumske dimne bombe i druge nacionalističke eskapade ostavljaju malo prostora da Bošnjaci pod bilo kojim okolnostima glasove daju Dodiku. Krajnji ishod može biti vrlo ironičan, a to je da Dodikov antibošnjački šovinizam presudi njegovom prvom velikom ličnom porazu u posljednjh 12 godina, što bi predodredilo sastav nove parlamentarne većine u Narodnoj skupštini RS, moguće bez SNSD-a, ali sa nekim njegovim predizbornim partnerima, primarno s DNS-om unutar nove skupštinske većine.
Uz ovu primarnu predsjedničku utrku u RS, odvijaće se i ona sekundarna – za bošnjačkog potpredsjednika RS, gdje je iskazano potpuno nejedinstvo nominiranjem čak četiri bošnjačka kandidata, gdje će pobjednika vrlo vjerovatno odrediti onaj sa preko 15 hiljada glasova, a to bi mogla presuditi brojna bošnjačka dijaspora, koja se na ovim izborima rekordno, iako idalje skromno u odnosu na ukupni broj, prijavila za glasanje poštom. Pod ovim okolnostima najviše šanse imaju Admir Čavka (SBB) i Ramiz Salkić (SDA), uz objektivnu komparativnu prednost Čavke kao mladog, neokaljanog, agilnog povratnika u RS i najaktivnijeg poslanika koalicije „Domovina“. Unutarstranački raskol, vrlo skromni rezultati Ramiza Salkića i otvoreni sukob sa svim drugim većim strankama iz Federacije zainteresiranim za izbore na nivou RS, umanjili su i teoretski prostor za Salkićevu pobjedu i bilo kakav zapažen rezultat „federalnih“ stranaka u RS.
Kao u slučaju Šepića i Konakovića u Federaciji, samokandidatura Sadika Ahmetovića i Ćamila Durakovića, ima samo jednu funkciju, a to je da bošnjački glasovi ne odu jedinom oponentu SDA – Admiru Čavki. Svaki glas za Ahmetovića i Durakovića ustvari je posredni glas za Salkića i SDA, pa je od egzistencijalne važnosti za Bošnjake u RS-u, a dijelom i dijaspori, umanjivanje ovih gubitaka i eksplicitno glasanje za ili protiv SDA. Na kraju, velika je vjerovatnoća da će nejedinstven nastup u RS rezultirati sa samo nekoliko ili čak nijedim osvojenim mandatom u Narodnoj skupštini, jer je domet dviju mini-koalicija do 20 hiljada glasova, što bi moglo biti ispod minimalnog praga za dodjelu mandata. Konačno, izbor nesrpskih zastupnika iz RS u državni parlament ovoga puta je potpuno nemoguć, jer će za takav izbor trebati minimalno 30 hiljada glasova za jednu listu, što je malo vjerovatno.
Novi bošnjački član Predsjedništva
Jedan od najvažnijih faktora koji će određivati pojedinačne rezultate četiri trenutno vodeće sarajevske stranke (SBB, SDA, SDP, DF) jeste profil i domet izborne kapanje njihovih predsjedničkih kandidata. U direktnom međusobnom okršaju vrlo vjerovatno bit će Radončić, Džaferović i Bećirović, i to na terenu opredjeljenih stranačkih, tradicionalnih bošnjačkih, probosanskih, umjerenih, neopredjeljenih i novih glasača. Na drugom frontu međusobni okršaj će se intenzivno voditi između Bećirovića i Komšića za tradicionalne lijeve i hiperpatriotske glasače koji su privrženi domoljubnom populizmu ove dvojice političara. U istovremenom okršaju i prema lijevo s Komšićem, i u centru s Radončićem i desno s Džaferovićem, Bećirovićeve šanse su objektivno minimalne. Istovremeno, njegova loša startna pozicija dvodecenijskog „budžetlije“, bez ikakvih profesionalnih kvalifikacija i društveno-korisnih rezultata, uz ideološko lutanje saradnjom s ekstremnim desničarima, narušenog ličnog kredibiliteta vjernika-ateiste, neslavne populističke uloge po pitanju Sutorine i protivljenja prilaska NATO-a južnoj granici Bosne i Hercegovine, fiksiraju njegov izborni maksimum na 16 posto ili do sto dvadeset hiljada glasova, tj. tek treću poziciju u predsjedničkoj utrci. Unaprijed izgubljena bitka i kandidatura koja SDP-u ne donosi veliku korist, smutnjom koju pravi i na ljevici i na desnici, Bećirović svjesno ili nesvjesno, strateški najviše ometa veliki poraz SDA-ovog kandidata, a posredno i same SDA. Paralelno, ljevičarski krugovi bi eventualnu pobjedu Čovića nad Komšićem trajno fakturirali SDP-u i Bećiroviću, što će ostati vječiti ožiljak, veći od onog kojeg je na ljevičarskom organizmu ostavio Lagumdžija. Ovakav kontekst najveću štetu pravi izbornom rezultatu SDP-a, koji nije uspio značajno obogatiti svoju kadrovsku bazu, pa su njihove kandidatske liste u javnosti ocjenjene dosta slabim.
Na istoj ideološkoj poziciji, između populizma, militarizma i „građanskog nacionalizma“ pored Bećirovića galami Komšić. Političar opće prakse, manje uzrok, više povod Čovićevog etničkog ekskluzivizma, bez obzira na 16 godina budžetskog parazitiranja u parlamentarnoj, predsjedničkoj, ambasadorskoj i načelničkoj fotelji i preko 850 hiljada maraka uzetih za vrlo skromne rezultate, takođe može računati na približno 150 hiljada glasova, pretežno bošnjačkih, što predstavlja najveći deformitet političke legitimacije na domaćim izborima. Stotinjak hiljada njegovih glasova većinski nisu glasovi „za“ Komšića, nego bošnjački, urbani i građanski glasovi „protiv“ Čovića, dio lijevih glasova protiv Bećirovića, dio desnih glasova protiv Džaferovića i najmanje ili nimalo glasova protiv Radončića. Time Komšić pored vlastite, kontroverzne, etničke delegitimacije kojom produbljuje politički rascjep između Bošnjaka i Hrvata, ima i osobinu jedinog političara s negativnim izbornim legitimitetom mobiliziranjem negativnih glasova kod većine svojih glasača. Zato Komšić na samo sebi svojstven način zagađuje izbornu utrku ometajući veliki poraz SDA-ovog kandidata, a posredno i same SDA. Za razliku od njega lično, izborni rezultat Komšićevog DF-a biće drastično lošiji s obzirom na gotovo potpuno urušenu kadrovsku bazu stranke, izostanak razvoja infrastrukture stranke, i generalnu izborni strategiju koja se svodi na parole „(za Bošnjake je) bolji Komšić, nego Čović“ ili „Komšić Bošnjacima spašava BiH od Čovića“. Ovaj površni populizam, uz žešće okršaje sa SDP-om, nego sa SDA, Komšićevoj stranci kontinuirano drži popularnost na oko 12 posto, čime se DF profilira kao lijevo krilo SDA i trojanski piroman bošnjačko-hrvatskog savezništva, što donosi ogromnu korist HDZ-u i SNSD-u. Time Komšić, svjesno ili nesvjesno, ostaje pogonsko gorivo onih protiv kojih najviše galami – Dodika i Čovića.
Nakon svega izrečenog, može se pretpostaviti da je kandidat s najviše komparativnih prednosti i ubjedljivo najsnažnijeg personaliteta Fahrudin Radončić. Nakon što je pred Sudom BiH oslobođen po svim tačkama politički montirane i stranački podmetnute optužnice, nakon što je posljednji objavio predsjedničku kandidaturu praćen aplauzom EU ambasadora Lars Gunar Wigemarka, referentna istraživanja mu daju značajnu prednost nad drugim kandidatima i do 15 posto u relativnom smislu. To znači, da se izbori održavaju sutra, i pri blago natprosječnoj stopi izlaznosti glasača od 56 do 62 posto, Radončić nad drugoplasiranim kandidatom ostvaruje apsolutnu razliku od 2 do 4 posto (22 naprema 18 posto), odnosno do 35 hiljada glasova razlike. Sličnu poziciju ima i SBB, uz nešto skromniji rezultat koji ide do 20 posto, što je historijski najbolji rezultat SBB-a i po prvi put vodeći, ispred SDA.
Šta presuđuje izborne pobjednike?
Nije suvišno primjetiti da ubjedljivu pobjedu Radončića ometaju i naizgled besmislene kandidature Senada Šepića, Amera Jerlagića i Mirsada Hadžikadića, koje, osim interesnih i egocentričnih poriva, nisu daleko od proračunate namjere SDA-ovske kuhinje da umanji odliv novih i nezadovoljnih glasača prema Radončiću. Ova tri kandidata zajedno ne mogu osvojiti više od 8% ili oko 60 hiljada glasova, mada bi to najvećim dijelom mogli biti glasovi nezadovoljnih, nesigurnih i prvoglasača čime najdirektnije pomažu umnjivanju izbornog debakla SDA-ovog kandidata, a posredno i same SDA. Svaki glas za Šepića, Jerlagića ili Hadžikadića, koliko god beskoristan, prije svega je glas protiv poraza SDA (posredno i Čovića), a ujedno glas protiv Radončića, Komšića i Bećirevića. Ako ovome dodamo fluidnu poziciju Boriše Falatara i Naše stranke, apsurd je očigledan, jer će najnezadovoljniji i etno-nacionalističkom izbornom konceptu najmanje naklonjeni glasači, izborom perifernih kandidata i malih stranaka ustvari najviše pomoći kakvom-takvom rezultatu SDA i vrlo tijesnoj utrci između Radončića i Džaferovića s jedne, i Komšića i Čovića s druge strane. Stoga, prosječni glasač mora biti duboko svjestan zamke prilikom „revoltom podstaknutog“ glasanja za sporedne i male stranke ili kandidate, jer time ne glasaju protiv, već za uzrok svoga revolta.
Međutim, druga strana medalje je što gore pomenuti liderski rezultat Radončića i SBB-a predominantno zavisi od novih, mladih i tzv. vjerovatnih glasača, koji čine 42 posto svih potencijalnih glasača (odnosno preko četvrtine ukupnog glasačkog tijela). Svaki drugi novi glasač (ili 48 posto od potencijalnih glasača), odnosno pola onih koji nisu glasali 2014. a namjeravaju glasati 2018., svoj glas bi dali SBB-u i Radončiću, pa je onda jasno da generacije mlađe od 30 godina, svoje uzore ne vide ni u SDA ni u lijevim strankama, već predominantno u SBB-ovim kandidatima i Radončiću, s tim da se treba ozbiljno uobziriti činjenica da ovaj segment populacije može presuditi konačni ishod izbora, samo pod uslovom da većinski iskoriste svoje biračko pravo. Drugačije rečeno, uspjeh Radončića i SBB-a najdirektnije zavisi od stope izlaznosti glasača, posebno mladih, vjerovatnih i nezadovoljnih.
Očigledno je, s druge strane, da je interes SDA što niža stopa izlaznosti, jer u manjoj masi glasova, gdje glasaju samo članovi i klijenti političkih stranaka, relativni rezultat SDA biva mnogo bolji. Uobičajene parole o tome kako su sve stranke i svi političari isti, kako su izbori unaprijed odlučeni, kako jedan glas ne znači ništa, ustvari je temeljito i dugotrajno amputiranje građanske i demokratske svijesti koja na izborima može dovesti do promjene, a od toga najviše strepe krugovi dvodecenijskih vlastodržaca, primarno SDA. Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da apatiju, izbornu apstinenciju i gađenje spram politike i političara, te stalno produciranje fiktivnih političkih i etničkih tenzija, propagandističkim metodama osmišljavaju, plasiraju i održavaju samo one stranke kojima to ide u korist: SDA i SNSD, te nešto manje HDZ. Da bi se desio ovaj glasački zaokret presudno bitno jeste dati motivaciju ogromnoj populaciji novih i vjerovatnih glasača, a među njima najviše mlađih do 30 godina starosti, koji su vrlo nezadovoljni državom u kojoj žive i društvom koje je na lošim vrijednostima građeno preko dvije decenije. Nove vrijednosti mogu donijeti samo novi ljudi, lideri budućnosti, usmjereni na evropske norme i tekovine liberalne demokratije, pravne države, socijalnog kapitalizma, sekularizma i antifašizma. Država blagostanja i društvo budućnosti čeka da ih pustimo unutra.
/Napomena: ova analiza utemeljena je na istraživanju agencije Valicon o sklonostima glasača pred Opće izbore 2018., a koje je tokom juna 2018. provedeno na relevantnom uzorku od 2.500 glasača, uz standardnu grešku od 2 posto./
(TBT, Autor Adis Arapović, politolog)
