Jedini čovjek koji je uz mene vjerovao u ovaj projekt na samom početku bio je rahmetli Alija Izetbegović.
Fahrudin Radončić, utemeljitelj „Dnevnog avaza“, danas kao predsjednik Saveza za bolju budućnost, uspješan političar, intelektualac i industrijalac, povodom 25. godišnjice početka štampe „Dnevnog avaza“, govori za naš list.
Radončić u specijalnom intervjuu, koji je dao u proizvodnoj hali gdje se štampao prvi broj najtiražnijeg lista u BiH, govori o počecima najvećeg medijskog sistema, odgovara na pitanje ko je i na koji način pomogao „Dnevnom avazu“ te ukazuje na društvenu odgovornost i značaj „Avaza“ kao državotvornog projekta. Prema njegovim riječima, „Dnevni avaz“ je neodvojivi dio odbrane i izgradnje Bosne i Hercegovine kao države i modernog zapadnog društva.
Gospodine Radončiću, „Dnevni avaz“ obilježava 25 godina redovnog izlaska. Ali sve je počelo i mnogo ranije, kada ste kao uspješan novinar osnovali izdavačku kuću. Možete li našim čitaocima ispričati istinu o tome kako je sve počelo?
– Oni koji su intelektualci i nešto stariji znaju da sam prije rata bio jedan od najpoznatijih jugoslavenskih novinara, radio sam u čuvenom sedmičniku „Danas“. Svaki dan rata proveo sam u Sarajevu nakon što sam izašao iz Štaba vrhovne komande, gdje sam bio u kabinetu komandanta Sefera Halilovića, tada sam na bazi dugogodišnjeg novinarskog iskustva pokrenuo list „Bošnjački avaz“, 15. septembra 1993. godine, kao jednu vrstu kulturnog otpora agresoru.
Taj „Bošnjački avaz“ je prvo izlazio sedmično, a onda se zahuktalo, jer je borcima, odnosno Armiji RBiH i našoj dijaspori, bilo vrlo važno da imaju informacije iz Bosne i Hercegovine i iz opkoljenog Sarajeva. Tada su bile novine „Ljiljan“, „Slobodna Bosna“, naravno, „Oslobođenje“ i „Večernje novine“. Sve te novine su štampane i distribuirane na relaciji Sarajevo, dakle, Baščaršija – Nedžarići. Tada smo počeli da izlazimo sedmično i imali smo paralelno izdanje u Sarajevu i Frankfurtu. U Frankfurtu se to prodavalo u ogromnim tiražima, jer je tamo bio velik broj naših ljudi koji su izbjegli.
Ja sam se potrudio da prvi put iz opkoljenog Sarajeva taj „Bošnjački avaz“ bude dostupan i da ide na slobodnu teritoriju. Mi smo i tada novine tretirali kao stratešku nacionalnu stvar. Bilo je vrlo teško u ratu doći do papira. Papir se, inače, smatra strateškim ratnim materijalom. Nije bio dozvoljen uvoz, tada smo mi, zahvaljujući Sorošu i drugima, kao grad imali papir. Onda sam se, dosta hrabro, odlučio kada sam vidio reakciju tržišta – jer mi smo 30 godina na tržištu – da idemo s dnevnim novinama, jer smo vidjeli da prvenstveno Bošnjacima, kao državotvornom narodu, nedostaje da imaju svoj nacionalni list, jer su se tadašnji dnevni listovi ustručavali da budu bošnjački.Rekao sam da ćemo mi napraviti najveći dnevni list u historiji Bosne i Hercegovine koji će biti bošnjački i, naravno, bosanskohercegovački. Mi smo, uz dosta napora, novine pokrenuli u opkoljenom Sarajevu, u ovoj štampariji, na koju su padale granate.
Historijska potreba
Šta je bila Vaša ključna motivacija u to vrijeme?
– Poklopile su se neke historijske karte, što se može dogoditi jednom u 100-200 godina, da jednom narodu, prvi put u historiji, nedostaje ozbiljan dnevni list i ozbiljan informativni oglašivač. Vi sada imate i drugu dimenziju problema, da su muslimani stoljećima nastojali da dobiju neki svoj list. Ovdje su svi bili skeptični. To je ta historijska potreba našeg naroda da bude objektivno informiran. Ono što sam ja napisao u prvom uvodniku, da to bude multietnički pristup, dakle, da i Srbi i Hrvati budu potpuno zaštićeni, da Bosna i Hercegovina bude teritorijalno, suverenistički potpuno afirmativno plasirana, a da Bošnjaci kao narod imaju pravo da imaju svoj dnevni list, kao što su Srbi imali “Politiku”, Makedonci “Novu politiku”, Crnogorci “Pobjedu”, Zagrepčani “Vjesnik” i mislim da su se tu poklopile te historijske potrebe Bošnjaka i naša spremnost da im to ponudimo. Kada sam pokrenuo “Dnevni avaz”, došlo je dosta ljudi iz tadašnjih “Večernjih novina”, koje su prije rata bile veoma prodavane, i to je bio večernjački koncept novine. Napravio sam jedan izvanredan koktel mog analitičkog pristupa, jer sam kao analitičar radio za zagrebački „Danas“, i njihovog znanja u pravljenju tiraža dnevne novine. Mi smo od prvog dana do danas najtiražniji dnevni list i inače najtiražnije novine u novijoj historiji Bosne i Hercegovine.
Gospodine Radončiću, mnogo se o tome špekuliralo u pojedinim medijima. Možete li danas objasniti je li, zapravo, i ko pomogao nastanak „Dnevnog avaza“?
– Mislim da je malo ljudi shvatalo i vjerovalo u projekt “Dnevnog avaza”. Možda su vjerovala samo dva čovjeka, ja i još jedno ime koje ću vam reći. Znam da je tada čovjek koji je vodio naš sedmičnik “Bošnjački avaz”, koji je danas poznati intelektualac i ne želim da mu spominjem ime, kada sam mu rekao da idem u avanturu dnevnih novina, dao otkaz. On je rekao da ne želi da učestvuje u tome, to je ludost, gdje ćeš pokretati novine usred rata, imam ženu, dijete, ne znam hoće li me pogoditi granata, neću da ostanem na ulici, mnogi su pokušavali i nisu uspjeli. S tom idejom kada sam ja krenuo, jer smo imali ogromnu prodaju u Frankfurtu i mi smo imali novac, štamparija je tada bila državna i mi smo platili štampanje unaprijed – otišao sam kod rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i sve ovo što sam maloprije rekao, rekao i njemu. On me pitao: “Šta treba mi da uradimo, kao bošnjački lideri, kao vlast da taj projekt uspije?” Ja sam rekao: “Samo dajte političku podršku”, jer je bilo vrijeme rata, nije bilo političkog pluralizma, niti ga je moglo biti. Nama je najveća pomoć, koja je neizmjerno važna i u historijskom smislu, bila ta podrška rahmetli predsjednika, koji je čak i dao intervju za prvi broj. Mislim da bez njegovog vizionarskog shvatanja onoga što ja želim, odnosno što “Avaz” želi, ta misija ne bi uspjela. Jer, da je on bio protiv toga, on je imao toliko moći, jednostavno ne bi bila moguća ova misija.
Vrlo brzo je „Avaz“ postao od najprodavanijih novina i kompanija koja je izrasla u velikog investitora, a profit koji se ostvarivao ostajao je u Bosni i Hercegovini. Zašto ste se tada odlučili da novac ulažete u bh. ekonomiju, za razliku od mnogih koji su novac izvlačili iz države?
– Imate onu tezu, ima mnogo bezalkoholnih pića, ali je samo Coca-Cola brend ili stil života. Vidite ovu mašinu iza nas, mi smo prvo investirali u ljude. Naši ljudi su išli od “New York Timesa” do BBC-a, CNN-a, u najpoznatije redakcije svijeta na edukacije. Nakon toga smo ovu mašinu zamijenili novom, koja košta 15 miliona maraka i koju smo kupili na kredit. Onda smo investirali u distribuciju. Stotine kombija smo kupovali na raznim kreditnim linijama i, naravno, toliko investirali u proizvod. Tada smo štampali i po stotinjak stranica u jednom broju. Ljudi su čitali “Avaz” i to je dovelo do toga da smo mi apsolutni šampioni, da su naši tiraži bili i do 100 hiljada primjeraka dnevno, i to ne jedan dan, nego godinama tako, dok se nije pojavila ova nova revolucija. Onda smo mi, na bazi činjenice da smo mi vjerovatno okrenuli, kroz marketing i prodaju novina, stotine i stotine miliona maraka, podigli i stotinu dodatnih miliona maraka kredita i počeli da pravimo jedan rezervni sistem spojenih sudova. Ako jedan dan mediji počne da pada, da postoji drugi sistem, a to su naše nekretnine, koje će moći da sufinansiraju te medije.
Mi smo, također, veoma društveno odgovorna kompanija. Milione i milione smo mi dali za liječenja, za izgradnju objekata, za stipendiranje mladih ljudi. Mi, pojedinačno, to nismo nikada objavljivali, to je javna tajna. Mislim da nam je zato Bog pomagao, jer smo bili društveno odgovorna kompanija i bili smo velikodušni da investiramo, a imali smo i ideje. “Avaz” nisu samo novine, “Avaz” je koncept. Vi kada vidite novi toranj ”Avaza”, kada vidite ”Radon Plazu”, kada vidite objekt u Tuzli, kada vidite zgradu ”Hypo banke” (”Addico”), te su mnoge stvari bile kao i ove novine – revolucionarne. Mi smo prvi izgradili zgrade s liftovima koji idu pet metara u sekundi, s panoramnim liftovima, s visinama koje su šampioni u ovom dijelu Evrope i koje su u arhitektonskom smislu ogroman doprinos BiH. Vjerujem da će “Dnevni avaz” i u narednim godinama to nastaviti.
Nacionalna misija
Šta smatrate najvećim postignućem „Dnevnog avaza“ kao medijskog sistema i društveno odgovorne kompanije?
– Možda najveći uspjeh „Avaza“ jeste da sam ja u startu implementirao svijest da su mediji velika nacionalna i kulturna misija. Mi smo afirmirali i pomogli afirmaciji hiljada, ne samo novinara nego i naučnika, glumaca, pjevača, sportista. Mediji su tržišna kategorija. Vi ste do “Avaza” imali, naročito u ratu, tvrdo uvjerenje da su mediji niskoprofitabilne stvari i da su, ako niste naslonjeni na Soroš ili na neke druge probošnjačke humanitarne organizacije, novine katastrofa. Nama je to veoma važno, da smo od prvog dana bili najprodavaniji medij. Mi smo odmah od prvog broja “Dnevnog avaza” uspjeli da organiziramo distribuciju da se “Dnevni avaz” može naći na kompletnoj slobodnoj teritoriji. To je bila kasnije nenadoknadiva razlika između nas i konkurencije. Kada su se, nakon godinu ili godinu i po poslije nas, “Oslobođenje i “Večernje novine” pojavili na slobodnoj teritoriji, “Avaz” je već vladao tržištem i ljudi su prihvatili “Avaz” kao nešto svoje najomiljenije. “Avazu” se vjerovalo.
Zato mislim da taj naš oslonac na tržište, odnosno na čitaoce, jer bez čitalaca ne bi bilo ništa moguće, da nama naši čitaoci nisu bili vjerni od prvog dana, da mi nismo bili odgovorni u davanju dobrih, tačnih, provjerenih informacija, da mi nismo bili antikoruptivni, da se nismo borili protiv moćnika na vlasti, a bilo ih je mnogo, čitaoci bi nam okrenuli leđa. Ovako, vidite da smo nakon 25 godina najstabilniji bosanskohercegovački proizvod i brend.
“Dnevni avaz” je svojim utjecajem, koji je nekada bio slabiji, a nekada je bio ekstremno velik, ispisivao ili, bolje reći, bio participant u historiji poslijeratne Bosne i Hercegovine. Mi smo kao veoma moćan medij, kao veoma moćan brend, kao kompanija i institucija koja je okupljala najveću pamet u tom trenutku u Bosni i Hercegovini, a to je trajalo desetljećima, tačnije dva i po desetljeća, uspijevali da nametnemo mnoge teme, htjeli smo da djelujemo kao korektivni faktor, da radimo veliku afirmaciju političkih stavova Bosne i Hercegovine i naročito bošnjačke politike prema strancima. Meni je najbolje govorio gospodin Klajn (Žak Pol), koji je tada imao važnu misiju u BiH, a on kaže “Avaz su multietničke novine koje zagovaraju to i to” i kaže “gospodine Radončiću, ne odstupajte, nama trebaju probošnjačke novine, jer kad mi, stranci, hoćemo nešto da kažemo, nama je važno da imamo bošnjačke novine kojima Bošnjaci vjeruju, a Vama se maksimalno vjeruje i neka Vama ostane taj bošnjački medij”.
Hoću da kažem da su i stranci svjesni da su Bošnjaci deficitarni u eksponiranju svojih stavova na jedan transparentan, legalan i legitiman način.
Tokom proteklih godina ni „Avaz“, a ni Vi kao njegov utemeljitelj niste bili miljenik vlasti, naprotiv, nerijetko ste se nalazili na udaru različitih političkih i drugih centara utjecaja. Kako Vi gledate na tu činjenicu?– „Avaz“ je sigurno najkontroliranija kompanija u historiji BiH od Dejtona do danas. Nema godine da tu nisu porezna inspekcija, Finansijska policija, da tu nije neko od tužilaštva, da tu nije SIPA, da tu nije Uprava za indirektno oporezivanje. To drži naše knjigovođe u kondiciji, s druge strane, BiH je dio regiona gdje nijedna politika ne voli previše moćne medije. Političari ne vole moćne medije, pogotovo medije koji otvaraju velike afere. Neko je htio, ja se danas time mnogo ponosim, da sve hidropotencijale BiH otkupi za sitne novce i da onda ta firma to preprodaje za milijarde. Mi smo u mnogim kampanjama bili veoma antikoruptivni. Naravno i da ste imali osvetu vlastodržaca, nema veze da li su to bili ovi iz nacionalnih stranaka ili stranaka ljevice.
Uvijek sam ja bio taj gdje su vlastodršci probali da naprave igru zamjene teza. Ja sam negativac koji zapošljava stotine ljudi, gdje su plaće bile uvijek prvog u mjesecu, gdje pravimo neke vrijednosti. Ja se nisam bavio prljavim privatizacijama. Političari koji su bili vrlo prljavi i korumpirani su trebali biti “sveci”. Tako da je ta borba trajala od prvog dana, a imate i one baš dramatične slučajeve, recimo 2000. godine, kada su pokušali da nam montiraju preko nekog direktora od Porezne uprave. To je jedinstven slučaj da je vlada SAD, odnosno Stejt departmant, izdao saopćenje i stao na stranu “Avaza”, da mi uredno izmirujemo svoje obaveze prema državi i da je to jedan neviđen pritisak na slobodan medij.
Mi smo u tom procesu pobijedili. Pobijedili smo kroz sve ove decenije. Sve kompanije treba kontrolirati, ali su te bile politički motivirane da se mi discipliniramo, međutim, “Avaz” je sačuvao tu odgovornost prema građanima, jer su nama najvažniji čitaoci, a ne političari. Želimo da građani budu objektivno informirani, pa, nažalost, čak i o ružnim stvarima.
Najveći izazovi
Šta je za Vas bio najveći izazov i najteži trenutak tokom historije ovog velikog projekta?
– Najteži moment je sigurno bio na početku, kada pokrećete nešto novo u opkoljenom Sarajevu. Kada granate padaju, pet-šest naših vozila su pogodili topovski meci. Najveći problem, najveća mora je bila tih ratnih dana, a mi smo od 15. septembra ‘93. do kraja rata izbacivali novine na slobodnu teritoriju da nam ljudi ne poginu dok obavljaju svoj posao, u najboljoj želji da se afirmiraju borci, naši komandanti, da ljudi vide naše uspjehe. To je bio najtraumatičniji period kako to preživjeti, a da vam neko ne strada. Hvala Bogu, imali smo veliku sreću. Niko nije stradao.Onda smo mi ušli u ovaj dio gdje su vas, naravno, kao sve jake ličnosti i kompanije, ničim izazvani, dočekivale bitke iz kojih smo morali izaći kao pobjednici.
Druga situacija je taj nesretni pokušaj mog eliminiranja kao političara. Ta montirana optužnica je imala za cilj pod broj tri moje uništenje, pod broj dva uništenje mog političkog projekta i pod broj jedan uništenje “Dnevnog avaza”. Šta će uniformirani policajci s dugim cijevima i maskama u redakciji “Dnevnog avaza”? To je bila mafijaška poruka građanima – nemojte, građani, “Dnevni avaz”. I šta se dogodilo, građani su još više počeli da kupuju “Dnevni avaz”, jer vjeruju “Avazu”, koji ih je objektivno informirao 25 godina. Mislim da su to dva najteža perioda.Za mene ne to što su me stavili u pritvor, ja sam to dosta komotno podnosio, ali to je bilo traumatično za ljude u “Avazu”, jer trebalo je izdržati taj pritisak da vi radite za nekoga ko je teški kriminalac. Te dvije pobjede su nevjerovatno važne, ne iz moje osvete, nego pobjede demokratskih principa. Svi oni koji su meni montirali procese su danas na optuženičkim klupama ili se javno na indirektne načine izvinjavaju da neće biti mač u tuđim rukama da se obračunavaju sa mnom.
Nadživjeti osnivača
Vi ste se ulaskom u politiku povukli iz upravljanja kompanijom. Kako danas, kao industrijalac i političar, gledate na „Avaz“ i njegovu budućnost?
– Ja sam se i u vlasničkom smislu razišao na jedan finansijski precizan način. “Avaz” mora da nadživi svog poslodavca. To vam je kao kad roditelj ima dijete, vi morate nakon 18 godina da ga pustite da živi samo, da se razvija i vaš uspjeh je limitiran time. Ako projekt preživi bez vas, vi ste uradili pravu stvar. Ako projekt umre i ekonomski i izdavački zajedno s vašim neradom na tom projektu, vi niste ništa uradili. “Avaz” je pokazao da bez mene može fantastično funkcionirati, jer tu je stotinu novinara. Probali su političari da kažu Fahro piše tekstove. Ja sam bio ministar dva puta, ja nemam vremena da pišem tekstove u “Avazu”, ali je ostalo to pozitivno sjeme profesionalizma, pozitivno sjeme uređenog sistema. To je najvažnije za “Avaz” i ja nikada ne bih dozvolio da “Avaz” bude glasilo stranke koju sam ja osnovao. “Avaz” mora biti narodni. Moraju svi politički subjekti da budu prisutni sa svojim stavovima. Moraju biti i sve negativne stvari prisutne i mora biti nadstranački i on to jeste. “Avaz” mora biti veoma kritičan prema svima. U tom smislu, “Avaz” treba da ostane narodni projekt, bošnjački projekt i projekt Bosne i Hercegovine, jer smo mi s Bosnom i Hercegovinom u cjelini ispisivali najznačajnije stranice njene historije. Ponekad je “Avaz” išao i ispred politike, ponekad je kasnio, ali imate velike stvari koje je “Avaz” uradio.
Pokazali smo da nismo zvijezda padalica
Kada ste se osjećali posebno ponosnim?
– Bilo je mnogo teških dana. Jako je teško živjeti, kada sam se bavio operativnim menadžmentom u “Avazu”, naši vozači su bili po 12 sati po najvećem snijegu na terenu, voze do Bihaća, Banje Luke i moram iskreno reći da je mnogo više ovih teških momenata kada imate pritiske na novinare, našim novinarima se prijetilo ubistvima, kada se prijeti hapšenjem, kada imate porezne uprave, kada imate pokušaje da se zabrani kombijima da izađu iz ove štamparije. U čovjeku ostane malo toga da se osjeća veoma ponosno. Najponosniji sam bio možda kada je izašao taj prvi broj.
Onda sam imao još veći ponos kada je “Avaz” objavio naslovnicu “Potpisan Dejtonski ugovor” i ponosan sam bio na prve tri-četiri godišnjice redovnog izlaženja. To je za mene bilo iznimno važno, jer smo pokazali da mi nismo zvijezda padalica. Ovo poslije što je došlo samo po sebi te velike kompanije vi nemate taj osjećaj kada pravite zgrade, tornjeve, vi uopće nemate osjećaj da je to vaše i to i nije vaše, to je velika zabluda. Vi imate ogromnu odgovornost prema uposlenicima i njihovim porodicama, prema državi da izmirite sve obaveze, a zgrada je zgrada, ona ostaje kao javno dobro. Trebate biti ponosni kada ste otvorili zgradu koja je najviša u regionu. Onda kažete – BiH ima svoje vizionare, statičare, arhitekte koji mogu da se nose s regionom. Danas, poslije 12 godina, toranj “Avaza” je najviši u regionu i vi imate rijetkih momenata gdje ste veoma sretni jer znate da ste postigli nove vrijednosti i da su one trajnog karaktera.
Jaka mreža dopisnika
– Veliki mediji moraju imati jake dopisničke informacije i u zemlji i u inozemstvu. Ljudi možda ne znaju, “Avaz” se prodaje na 4-5 hiljada prodajnih mjesta svaki dan. Naši vozači svaku noć prolaze između 10-11 hiljada kilometara već 25 godina. To su impresivne cifre. To je jedna ogromna intelektualna industrija. Mislim da su dopisnici uvijek važni, da ljudi iz manjih mjesta i drugi vide šta oni rade i zato on toliko traje.
Imam obavezu zahvaliti svim ljudima koji su bili uz „Avaz“ i našim čitaocima
Ja imam obavezu da zahvalim svim onim ljudima koji su za 25 godina bili uz “Dnevni avaz” ili u “Dnevnom avazu”. To su stotine i hiljade vrhunskih novinara i intelektualaca. Mnogi danas, nažalost, nisu s nama. Vrijeme čini svoje. Moramo uvijek, mi koji smo stvarali “Avaz”, biti zahvalni, pod broj jedan našim čitaocima, oni su održali “Avaz” svojom lojalnošću našem projektu i vjerovanjem u naš projekt. Mladi ljudi koji su prije 25 godina imali 20 godina, danas već imaju 45, oni koji su ima 25, danas imaju 50, oni su rasli uz tu “Avazovu” edukaciju – šta znači transparentnost, javnost, borba protiv korupcije, pravljenje države, čuvanje države. Naš projekt je apsolutno državotvorni projekt. Kada pročitate uvod koji sam napisao prije 25 godina i danas, politički potpuno drži vodu. Takav “Avaz” je napravio mlade generacije i mislim da su čitaoci ti kojima iznova i uvijek treba zahvaljivati.
