Fahrudin Radončić, lider SBB-a, prije deceniju objavio je u „Dnevnom avazu” autorski tekst koji je i danas više nego aktualan, ali i strateški u kontekstu stanja u kojem se naša država i dalje nalazi.
Država i Bošnjaci
Analiza koju je Radončić, kao utemeljitelj „Avaza“ i predratni poznati publicista i novinski analitičar, u „Dnevnom avazu” objavio 29. marta 2008. godine (prije ulaska u politiku i osnivanja SBB-a u oktobru 2009. godine, op. pr.) još je jedan od vizionarskih tekstova koji potvrđuju kontinuitet njegovih stavova o državi BiH, Bošnjacima, njihovim vođama, Miloradu Dodiku, ekonomiji, važnosti euroatlantskih integracija.
„Bošnjaci između euroatlantskih integracija i samoizolacije: Gdje je nestala Alijina mudrost”, naslov je Radončićevog teksta od prije deceniju, u kojem je i tada ukazivao na to da Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe i praksu. Podsjećamo na ovu analizu prenoseći je u cijelosti:
– Događa li se to da su strani državnici i diplomate svjesniji, odnosno da bolje od nas vide koliko Bošnjacima nedostaje Alija i koliko je duboka kriza liderstva u predstavljanju najbrojnijeg naroda u BiH?
Iako utjeha može biti u tome da se „očevi nacija“ u jednom narodu možda rađaju jednom u stotinu godina, te da nakon njih ne treba očekivati političare takvih gabarita, Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe i praksu.
A da se i ne govori o izostanku toliko potrebnog osjećaja za strateško ili taktičko promišljanje i ozbiljnije planiranje.
Dodiku naruku
Uz to, današnji bošnjački političari ne žele pokazati da posjeduju nešto što je uistinu krasilo Izetbegovića – strpljivost!
On je u vremenima mnogo težim od današnjih – jer su rane od agresije, genocida i etničkog čišćenja bile svježije – pokazivao državničku, političku i ličnu toleranciju koja je išla do mudrosti i pozitivnog državničkog lukavstva da čak i ratne zločince kakav je jedan Krajišnik ili Plavšićeva, odnosno cijeli SDS, vješto dovede na kolosijek građenja i jačanja države BiH.
Ko se, uostalom, može sjetiti kada je Izetbegović nasjedao na jeftine provokacije s Pala ili Banje Luke i vodio verbalne ratove s tamošnjim političkim elitama, odnosno zločincima?
Danas bošnjački političari upadaju baš u takve zamke Milorada Dodika i jedva čekaju svaku priliku, koju im on inače rado pruža, da polemišu s njim.
Faksimil Radončićeve analize u „Dnevnom avazu” od 29. marta 2008. godine: „Bošnjaci između euroatlantskih integracija i samoizolacije”
To je ono što Dodik, a posebno velikosrpska politika iz Beograda upravo žele. Zbog toga u očima međunarodne zajednice ispada da su Sarajevo i bošnjački političari snažno radikalizirani. I da oni polemikama i svađama Dodika i RS navodno ojačavaju i pothranjuju.
I, k tome, posljedično, guraju od njima svakako nesimpatičnog Sarajeva. I to baš tamo gdje Dodik i Beograd žele – ka Srbiji ili čak Rusiji.
Mudrost šutnje
Nakon toga slijedi zaključak da bi i za nas i za Zapad, bilo mnogo bolje prgavog Dodika privlačiti ka Sarajevu te ga (zajedno sa RS) preko prijestonice BiH, „usisavati“ ka EU i euroatlantskim integracijama.
A to bi Izetbegović sa svojom državničkom pameću, koja je nerijetko podrazumijevala tešku, ali mudru šutnju, sigurno znao suptilno završiti.
Velikom Izetbegoviću ni u trenucima najveće dekoncentracije nije se moglo dogoditi da istovremeno ne bude potpuni zaštitnik interesa svog naroda i BiH, ali i iskreni šampion u kooperativnosti prema međunarodnoj zajednici u ovdašnjem bošnjačko-srpsko-hrvatskom trouglu.
Alija je znao da je najveća opasnost po Bošnjake izolacija, a političke kategorije samoizolacije nešto su čega nije bilo ni u primisli njegove poslijeratne politike, a kamoli prakse.
On je i posljednje dane svog života posvetio svom narodu. Dominantno zahvaljujući njemu, prošla je tadašnja reforma odbrane, a BiH je dobila jedinstvenu vojsku. (I tada je Tihić htio izigravati „većeg katolika od pape“ te je Izetbegovićev autoritet presudio da i on napokon stavi svoj potpis).
Izetbegović, također, nikada nije dozvoljavao da u Bošnjaka, i pored 200.000 mrtvih i milion raseljenih, prevlada bilo kakav radikalizam.
Možda oni koji su većinu rata proveli izvan BiH i ovdašnjih granata i snajperskih ubijanja, odnosno bili su u diplomatiji ili po konzulatima, sada imaju kompleks koji pokušavaju liječiti verbalističkom borbom protiv Dejtonskog sporazuma.
Mirovni ugovor je napravljen radi zaustavljanja rata, prvenstveno kao dogovor Zapada i Istoka. Svoj potpis, između ostalih, stavio je i rahmetli Izetbegović. I to, uz punu podršku retroaktivno pametnog i kočopernog Silajdžića.
Također, potpredsjednik Narodne Skupštine RS nakon završetka rata bio je upravo Sulejman Tihić. Stoga danas njihovo verbalno ukidanje Dejtona i RS može biti vrlo pompozno, ali ne djeluje jednako uvjerljivo.
Na tom fonu, Tihić, Silajdžić i njihov korumpirani boljševički podrepak mjesecima drže moralne i kontraproduktivne lekcije međunarodnoj zajednici i svjesno koče evropske integracije hitno potrebne ovoj zemlji, a naročito Bošnjacima.
A, ako BiH kao država ostane izvan EU, najvišu cijenu platit će upravo samoizolirani Bošnjaci. Ovdašnji Srbi i Hrvati, zahvaljujući privilegiji dvojnog državljanstva sa Srbijom i Hrvatskom, sutra mogu slobodno šetati zemljama Evropske unije.
Čeka 486 miliona
Ipak, ma koliko izgledalo zapanjujuće, to je možda i najniža cijena napuštanja Alijinog puta mudrosti na kojem je bilo vrlo malo prostora za nepotrebnu ili insceniranu konfliktnost, pogotovo s međunarodnom zajednicom.
Najviša cijena bit će plaćena odlaskom mladih ljudi i već sada dramatičnim ekonomskim zaostajanjem Sarajeva i Federacije BiH.
Sve što se trenutno ovdje gradi rezultat je privatne inicijative, a ne posljedica ekonomske politike i te vrste pameti bošnjačkih vođa. Izvan EU, u stalnom političkom grču i gubljenju energije i izvan ogromnih evropskih finansijskih fondova taj ekonomski razvoj tek neće biti moguć.
Zato je krajnje vrijeme da ekonomski neobrazovani bošnjački političari i njihov najnoviji priljepak u liku elektrotehničara na čelu krnje stranke, shvate da se državni i nacionalni patriotizam u današnjoj Evropi dokazuju ekonomijom i uspješnim integracijama. A ne u svijetu već zaboravljenim ideološkim maglama i političkim konfuzijama koje trebaju sakriti nesposobnost političara koji su visoko pozicionirani u državnoj vlasti čak i od 1992. godine.
Nakon potpisivanja SAA, Bosnu i Hercegovinu čeka blizu 486 miliona eura nepovratnih sredstava. Evropske integracije su zato „poslovi stoljeća“, a ne brutalni lopovluci u kakve, primjerice, spada i slučaj energetskog sektora – napisao je Radončić u „Dnevnom avazu” 29. marta 2008. godine.
Tihić je u mnogim stvarima u pravu
– Predsjednik SDA apsolutno je u pravu da policija RS baš ništa nije uradila na zaštiti povratnika, otkrivanju ratnih zločina, pronalaženju krivaca za rušenje džamija i krivaca za masovne bošnjačke grobnice.
Kao dobar pravnik, Tihić je u pravu i za mnoge druge pravne suštine i finese u vezi s reformom policije.
Međutim, postavlja se pitanje da li je do ostvarenja Tihićevih opravdanih zahtjeva uopće moguće doći u sadašnjoj BiH izvan Evrope i u BiH u kojoj vlada Dodikovo siledžijstvo.
Ili će se opravdani zahtjevi Bošnjaka mnogo lakše ostvariti u BiH na evropskim tračnicama, gdje vladaju evropski standardi, pa i oni vezani za policiju.
Zato se i na ovom primjeru vidi zašto je za vođenje političke strategije potrebno mnogo više državničkog znanja od pravnih tumačenja pojedinih zakonskih prijedloga – napisao je Radončić prije deset godina.
Bošnjački političari ne vide jedinu opciju za RS
– Ukidanje RS moguće je, posmatrano teoretski, na više načina.
Prvo vojnim putem: za to Bošnjaci nemaju ni oružja, ni biološke mase, ni kritične volje u svom narodu. A niti presudno važnu sklonost u međunarodnoj zajednici da takvo nešto uopće ikome dozvoli, čak i da je eventualno moguće. A, nije!
Drugi način eventualnog ukidanja RS je novi Dejton. To bi značilo da SAD, Rusija, Srbija, Velika Britanija, Francuska, Hrvatska žele organizirati novu međunarodnu konferenciju i da na njoj žele zatražiti ukidanje RS. Ali, više je nego očito, velike sile ne žele ni jedno ni drugo.
Treći način da se RS minimizira ili ukine je eventualni srpsko-bošnjački i hrvatski unutrašnji dogovor. Međutim, potpuno je jasno da ovo nije realno.
Jer, Srbi se ni po koju cijenu neće i ne žele odreći RS, ma koliko ona Bošnjacima s razlogom smetala, zato što je nastala i na sudski potvrđenom genocidu.
Znači, jedino je realan četvrti način relativiziranja RS – ulazak Bosne i Hercegovine u Evropu!
Tamo državne granice nemaju balkansku snagu i postaju sve manje važne, a one entitetskog tipa bit će još nevidljivije.
Zato čudi što bošnjački političari jedinu realnu evropsku opciju i ponudu ne žele da iskoriste.
Jer, evropski put ne odgovara samo velikosrpskoj politici u Beogradu. Njoj već polako počinje smetati i Dodik, koji po njenoj procjeni ipak suptilno minira pripajanje RS Srbiji – navodi se u Radončićevoj analizi iz 2008. godine.
Tersluk oduševljava samo glupane
– Mudri Izetbegović gledao je dalje: javnom ili tajnom diplomatijom on je od Bošnjaka pravio pozitivne i dinamične inicijatore i medijatore (koliko je to u određenim okolnostima bilo moguće) između nacionalnih politika bh. Srba i Hrvata, te im je tako istovremeno oduzimao manevarski prostor da eventualno prave dvojne dogovore bez prisustva i na štetu Bošnjaka.
Sve to je suprotno onome što danas čini „prvi u Bošnjaka“.
Silajdžić ima loše i arogantne personalne odnose s maltene svim srpskim i hrvatskim političarima u BiH.
Legalizacija tersluka možda može biti simpatična glupanima i uskom krugu poltrona, ali to je nešto što moderna politika i diplomatija ne znaju i ne toleriraju, te najviše štete nanosi Silajdžiću i, nažalost, narodu koji on liderski želi predvoditi – napisao je Radončić 2008.
Alijine „plave oči“ i nepotrebni šamari
– Podmetanje afera Lajčaku kao visokom predstavniku, javno držanje lekcija Briselu i interno nevaspitano odnos prema pojedinim ambasadorima u Sarajevu, ilustrativno otkriva koliko neki nisu svjesni onoga što čine.
Nije slučajno što je veliki Izetbegović (kojem se već poduže unutar SDA traže mahane) za života sa svojim „toplim plavim očima“ ušao u anale međunarodne diplomatije.
O njima je oduševljeno govorio i pisao čak i francuski filozof Bernar-Anri Levi. Jer, takve oči su – i u tome je liderska poenta – od neprijatelja pravile prijatelja, a Bošnjaci su kao mali i ugnjetavan narod, na bazi ličnog šarma i dobronamjernosti svoga vođe, pribavljali moćne strane saveznike.
Ako se zna da najviše preko Zapada – a i tu je djelimično napušten kurs Alije Izetbegovića – Bošnjaci i BiH imaju šansu za prosperitet koju moraju odmah iskoristiti, ostaje nejasno zašto se jednom rukom od EU traži pomoć, a drugom joj se udaraju verbalni šamari – potcrtava Radončić u tekstu objavljenom prije deceniju, a i danas izuzetno aktuelnom.
