Vozeći se nakon sjednice Općinskog vijeća prema Glavatičevu, pitomom mjestašcu udaljenom tridesetak kilometara od Konjica u pravcu Boračkog jezera, slušam na radiju razgovor s Adisom Arapovićem, donedavnim menadžerom CCI-a a sada menadžerom izbornog štaba SBB-a.
Vozim polahko, što zbog odrona na cesti što zbog pretovarenih kamiona, šlepera koji odvoze preostala stabla ogoljenih konjičkih šuma ali i s namjerom da dolaskom na odredište i gašenjem motora automobila ne uspijem odslušati zanimljiv razgovor na radio talasima Otvorene mreže. I dok voditelj vrlo vješto prebire o svim otvorenim pitanjima, Arapović u jednom od odgovora spomenu termin “termiti”. Da bogdo konjičko drvo ima problem s biološkim pojmom termiti a ne sa ovim na koje aludira Arapović, pomislih dok razmišljam o netom završenoj sjednici Vijeća na kojoj ni profesionalni raspršivač, industrijska plinska maska i najučinkovitija tekućina ne bi mogli zaustaviti crvotočinu koja se proširila konjičkom lokalnom samoupravom. Ništa manja crvotočina nije ni na većim razinama vlasti – od kantona preko entiteta do državnog nivoa na kojima se termitske zajednice skrivaju iza “nacionalnog termitnjaka od krvave zemlje, izgriženog porodičnog stabla, dobrosusjedskog izmeta i retoričkih izlučevina”. Zajednički su im samo hodnjici bez svjetla u kojima se sreću dok žure prema prostrijama u kojima žive matice.
Jasno je da politolog u radio emisiji nije govorio o insektima, nego o političkom profilu individua s kontinuitetom vlasti u Bosni i Hercegovini. Na jednoj od edukacija koje nevladin sektor organizira za predstavnike političkih partija u BiH, a kojoj sam prisustvovao, Arapović je od učesnika (s određenom dozom ironije) pitan “zašto ne radi ništa da se stvari riješe, nego ispred CCI-a samo priča šta ne valja?” (a ne valja skoro ništa). Dobili smo smislen odgovor – da postoje izabrani i imenovani organi vlasti čiji je to zadatak, obaveza i za šta su plaćeni! Zbog takovog pristupa (između ostalog) sam vrlo optimistično primio vijest da Adis Arapović ulazi u politiku. Istovremeno, poželio sam da nevladin sektor u zemlji bude još jači, organiziraniji i odlučniji kada je riječ o kritici vlasti (ma ko tu vlast obnašao).
Suština priče je da je bosanskohercegovačko društvo zrelo za smjenu generacija na najodgovornijim funkcijama u zemlji. Nije jedan Adis Arapović i nije samo SBB, vidimo ih, primjećujemo ih u drugim strankama i drugim mjestima i zato ova borba za bolju budućnost ne treba (i ne bi smjela) biti borba jednog čovjeka ili jedne stranke. Zbog prekretnice na kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, kada će o njenoj sudbini biti odlučivano na parlamentarnim izborima u oktobru ove godine, vrlo je važno da već danas (u januaru) mladi, obrazovani, nekorumpirani, neokaljani, sposobni i vizijom od Boga nagrađeni počnu nanositi sredstvo protiv crvotočine i puste da otvori upiju.
Poruka je nedvosmilena – ako ne dođe do smjene generacija na političkoj sceni u BiH, jasno je da ćemo se izjedeni iznutra urušiti već pri laganom dodiru ili povjetarcu.
Zaustavljam se kod prodavnice u Glavatičevu da kupim cigara i mještanin, poznanik, sa zapaljenom cigaretom u ruci mi šeretski dobaci da se trujem bezveze!. “A ti vidim brineš o zdravlju”, odgovorim mu istom mjerom. “E moj zemljak, ne grize mene duhan, mene izjedoše ovi žohari na vlasti!”. “Termiti, termiti, misliš na termite!? Da se to istrijebiti. ‘Ajd živio!”, pozdravim ga uz osmijeh i nastavim vožnju.
