Gledam više nego burnu reakciju Dragana Mektića na vijest u “Dnevnom avazu” da mu je uručen poziv Tužilaštva BiH, a tu su informaciju novinari preuzeli sa njegovog Twittera.
Naravno, poučen tendencioznim medijima koji desetak godina za mene netačno tvrde “Radončić u panici” i jedan novinar je, igrajući se psihijatra, olako napisao “Mektić u panici”. Očekivano, Mektić se obrušio na mene i to nije ništa novo. Uostalom, on je poznat po oštrom jeziku na račun mnogih političara, šefova država, pa čak i na račun Partrijarha SPC. Zašto bi, onda, i ja bio izuzetak.
Ipak, neovisno od toga, novinari moraju naučiti da oni ne mogu znati da li je neko zbog nečega stvarno u panici ili ga baš briga za to.
Kao što godinama brojni mediji nisu bili u pravu za moja osjećanja i psihološka stanja navodne panike, sada su sigurno pogriješili i za Mektića.
Zato treba u novinarstvo vratiti neizostavno pravilo “dvije strane”, da se svakoga pita za komentar povodom nečega što se njega direktno tiče.
Najcitiraniji medij u BiH, najtiražnija dnevna novina u našoj državi, odnosno veliki (“Dnevni avaz”) ne smije da slijedi male, tj. one koji svaki tekst o nekome koga ne vole počinju najavama da je “raspamećen, nervozan, histeričan” itd.
A, mali su, da se zna o kome je riječ, odavno profesionalno deficitarni režimski portali ili novinari. Oni su, primjerice, do pravosnažnih oslobađajućih presuda u moju korist, divljali o Fahrudinu Radončiću kao “upaničenom”. Kao bivši novinar, zaista molim poslenike javne riječi da zaborave “paniku” i iznova pročitaju knjigu velikog novinara i mog predratnog prijatelja i komšije sa Koševskog Brda Hamze Bakšića o tome šta je pravo novinarstvo i kakav treba biti odgovoran odnos prema ljudima koje mediji kritikuju ili o njima hoće da pišu.
Najbolji uče na svojim greškama!
