Senad Pećanin, samonestali novinar, grobar sedmičnika “Dani” i, trenutno, anonimni advokat, u jednoj TV emisiji opet minhauzenski morališe. Naravno, ni mene nije zaobišao. Za sebe znam razlog i uzrok: višedecenijska srdžba i kompleks manje vrijednosti. Njega je dinamični i profesionalno moćni Avaz, još prije dvadesetak godina, na tržištu štampe potpuno devastirao kao izdavača-amatera i medijsku neznalicu.
Ipak, niko za njega bolje nije kazao nego genijalni Abdulah Sidran kojeg je, mali i propali, Pećanin svojevremeno, također, odvratno blatio: – Šokantna je činjenica da javno suđenje meni priređuje Senad Pećanin, osoba koja već godinama predstavlja mjernu jedinicu za pokvarenost i nemoral. Iz čijeg sve tanjura taj nije kusao, i u čiji sve tanjur nije pljunuo – tada je rekao pravdoljubivi Sidran na Pećaninovu monstruoznu izmišljotinu da je Sidran tobože kriv za atentat na Željka Kopanju.
Iz današnjeg ugla, veoma je važno što je Sidran spisateljski za sva vremena okarekterisao neke ljude. Sidranov kreativni um i oštro pero imaju snagu isklesanih slova u historijskom granitu. To je dobro zbog budućeg generacijskog sjećanja o tome ko je ko u ovoj zemlji. Jer, stara je spoznaja da neostvareni novinari vremenom nestaju, a veliki pisci i njihove moralne dijagnoze trajno ostaju.
